"Osnivači crkvenih redova – sv. Dominik" - dokumentarni film

Autori: Krešimir Čokolić, Ivica Dlesk Uvodničar: mr. sc. fra Mihael Mario Tolj Dominik Guzman rođen je oko 1171. u Caleruegi u Kastilji (Španjolska). Godine 1216. papa Honorije III. potvrđuje osnutak Reda braće Propovjednika, te se pred Dominikom i njegovom subraćom otvorilo široko polje rada. Preminuo je u Bolonji u pedesetoj godini života 6. kolovoza 1221. u 51. godini života. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglašava ga svetim.

Dominik je, na osobit način, stavio naglasak na dvije vrijednosti koje je smatrao neophodnima za uspjeh evangelizacijskog poslanja: to su zajednički život u siromaštvu i u studiju. Prije svega, Dominik i braća propovjednici su se predstavljali kao prosjaci, to jest nisu imali velike posjede kojima bi trebalo upravljati. Zato su imali više vremena na raspolaganju za studij i propovijedanje po raznim mjestima a to je ujedno predstavljalo konkretno svjedočanstvo pred narodom. Upravljanje dominikanskim samostanima i provincijama bilo je povjereno kapitulima, na kojima su birani poglavari, koje bi kasnije potvrđivali viši poglavari; riječ je, dakle, o ustroju koji je poticao bratski život i odgovornost svih članova zajednice, zahtijevajući snažna osobna uvjerenja. Izbor toga sistema upravljanja proizlazio je upravo iz činjenice da su dominikanci, kao propovjednici istine o Bogu, morali živjeti dosljedno onomu što propovijedaju. Istina koju se proučava i dijeli s braćom u ljubavi najdublji je izvor radosti. Nadalje, Dominik je, s mnogo odvažnosti, želio da njegovi sljedbenici steknu solidnu teološku naobrazbu te ih je bez oklijevanja slao na sveučilišta toga doba, premda su mnogi crkveni ljudi gledali sa podozrenjem na te obrazovne ustanove. Konstitucije Reda propovjednika pridaju veliku važnost studiju kao pripravi na apostolat. Dominik je stoga želio da se njegova braća predano, marljivo i pobožno posvete studiju koji se temelji na duši svakog teološkog nauka, to jest na Svetom pismu, i koji uzima o obzir pitanja koja postavlja razum. Dominik, koji je želio osnovati redovnički red propovjednika i teologa, podsjeća nas da teologija ima duhovnu i pastoralnu dimenziju koja obogaćuje duh i život. Svećenici, posvećene osobe kao i svi vjernici mogu pronaći duboku "duhovnu radost" u kontemplaciji ljepote istine koja dolazi od Boga, istine koja je uvijek aktualna i živa. Geslo braće propovjednika – contemplata aliis tradere (drugima prenositi plodove svoga razmatranja) – pomaže nam, zatim, otkriti pastoralnu težnju u kontemplativnom studiju tih istina, naime potrebu da se saopći drugima plod vlastite kontemplacije. Kada je Dominik 1221. godine umro u Bologni, gradu koji ga je proglasio svojim zaštitnikom, njegovo je djelo već bilo doživjelo veliki uspjeh. Red braće propovjednika, uz potporu Svete Stolice, proširio se u mnogim europskim zemljama na korist čitave Crkve. Dominik je proglašen svetim 1234. i on nam sam, svojom svetošću, pokazuje dva sredstva koja su nužna da bi apostolsko djelovanje bilo djelotvorno. To je, prije svega, marijanska pobožnost, koju je on njegovao s nježnošću i koju je ostavio kao dragocjenu baštinu svojoj duhovnoj djeci, koji su u povijesti Crkve imali veliku zaslugu širenja molitve svete krunice, tako drage vjerničkom puku i tako bogate evanđeoskim vrijednostima; krunica je uistinu prava škola vjere i pobožnosti.