Rene Medvešek

Poznati redatelj i glumac Rene Medvešek, rođen je 1963. u Velikoj Gorici, živi u Zagrebu, oženjen je i otac četvero djece. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1989. godine. Član je ansambla Zagrebačkog kazališta mladih od 1989. godine. Uz redovite nastupe u predstavama matične kuće, kao glumac sudjeluje i u projektima drugih kazališnih kuća i skupina, te u domaćim i stranim filmskim i televizijskim produkcijama. 1991. godine suosniva autorsku skupinu “Mig oka”, koja za svoje radove na 27. zagrebačkom salonu dobiva priznanje za “dizajn javnog raspoloženja u ratnim okolnostima”. U sklopu ove skupine 1993. na scenu postavlja prvi autorski projekt, Zimska bajka – Hwiddermoerken, nakon kojeg se uz glumački angažman počinje baviti redateljskim i autorskim kazališnim radom i od tada surađuje s brojnim kazališnim kućama u Hrvatskoj. Od „Magic&Loss“, „Hampera i Mrveka i Crveka“, preko „Brata magarca“ i „Našeg grada“ do „Najbolje juhe! Najbolje juhe!“, „Glasâ iz planina“ i „Ne, prijatelja!“ Medvešek svaki put iznova donosi u teatar radost igre i jednostavnost, ni u jednom trenutku ne zanemarujući ozbiljnost kazališnog čina i njegovu važnost za običnog čovjeka. Za svoj glumački i redateljski rad dobio je čitav niz prestižnih nagrada, između ostaloga nagradu “Dubravko Dujšin” 2002., Nagradu Grada Zagreba 1997., “Zlatnu arenu” 1996., “Vladimir Nazor” 1992., “Zlatni vijenac” MESS-a 1991. Od 2002. godine vanjski je suradnik na Akademiji dramske umjetnosti, a od 2004. u stalnom radnom odnosu kao docent na Odsjeku glume gdje svoja glumačka, a i redateljska iskustva nastoji prenijeti budućim glumcima predajući predmet Scenski govor. Medvešek je jedan od rijetkih hrvatskih kazališnih umjetnika koji već dva desetljeća svojim glumačkim, redateljskim i pedagoškim radom, redovito zaslužuje pohvale i poštovanje velike većine svojih kolega i studenata, kritike i publike. Ovogodišnji dobitnik nagrade “Andrija Buvina” koja se dodjeljuje za izniman doprinos kršćanskoj kulturi, umjetnik je koji snažnim i uvjerljivim izričajem u svoja djela uspjeva utkati vlastiti kršćanski svjetonazor i osobno življenu vjeru na nenametljiv, ali svima jasan, prepoznatljiv i prihvatljiv način. Objašnjavajući zašto se u suvremenoj umjetnosti, pa i kazalištu, visoka umjetnička postignuća često smatraju nespojivima s religioznošću reći će: Religioznost je u drugoj polovici 20. stoljeća u ime oslobađanja potisnuta na marginu, na područje privatnog. No, to je kao da zanemarite silu težu i kažete kako ste vi potpuno slobodni, da možete ići kamo god želite. A zaboravili ste silu koja vas cijelo vrijeme drži na zemlji. I da bi vas bez te sile progutao beskraj svemira. Osobno doživljavam duhovnost, pa i kršćanstvo kao poziv na najveću moguću slobodu, moju i bilo koga oko mene