Željka Zdelar

Rođena je u Zagrebu 1953. godine, gdje je maturirala na IV. Gimnaziji, a zatim i diplomirala na Filozofskom fakultetu povijest umjetnosti i sociologiju. Po samom završetku studija i tokom apsolventskog roka bavila se recenzijama izložbi mladih hrvatskih umjetnika, što je objavljivano u časopisima Pitanja, Život umjetnosti, Oko. Priredila je izložbu Suradnici majstorske radionice slikara Ljube Ivančića i Nikole Reisera, gdje je imala priliku biti u kontaktu s generacijom umjetnika koja je netom stasala s Likovne akdemije u Zagrebu. Radila je dvije školske godine kao profesor povijesti umjetnosti na Gimnaziji u Čazmi i Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu a potom boravila na studijskoj naobrazbi u Beču u Školi za strance. Bila je stipendistica Talijanskog centra za kulturu u Zagrebu na Školi za strance u Sieni te je boravila duže vrijeme na studijskom radu u Firenci, a potom i u Milanu gdje je učila talijanski jezik i produbljivala svoja znanja s područja povijesti umjetnosti. Godine 1985. zaposlila se kao voditeljica Galerije Mirko Virius, te također i kao tajnica Hrvatskog društva naivnih umjetnika. Tijekom proteklih dvadetak godina priredila je preko stotinjak izložbi sa tematikom izvornog stvaralaštva, ali i onih koji izlaze iz takve kvalifikacije. U svojem radu nastojala je uz tradicionalne vrijednosti hrvatske naive raditi, kako na promidžbi tako i na istraživanju novih pojava u cjelokupnom samoniklom stvaralaštvu. U tim nastojanjima vodila se uvjerenjem kako naiva nije samo povijesna pojava i “čudo” našeg podneblja, već da je samoniklo stvaralaštvo živ fenomen, te da priznate povijesne veličine imaju svoj razvoj kao i mijene te da postoje i neistražena a izrazito zanimljiva i poticajna područja. Mnogi umjetnici koji su dobili podršku Galerije kroz ostvarenja svojih samostalnih nastupa postali su članovima Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, ušli su u fundus Hrvatskog muzeja naive ili su pak uspjeli ostvariti i članstvo u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, što mnogi smatraju, s pravom, posebnim uspjehom, jer na taj način promiču granice naivnog stvaralaštva, a da nužno ne niječu svoje izvorno ishodište. Godine 1992. priredila je prvu izložbu tapiserija Ivana Rabuzina u Hrvatskoj, također je sudjelovala prilozima u zbirci Zapisa o Rabuzinu kao i u zbirci Hommage Ivan Lacković Croata, te bila organizatoricom izložbe Strahote rata istog autora. Priredila je izložbe iz povijesti naivnog kiparstva, Drago Belina, Franciska Petelinšek. Također je obradila crtačku građu iz opusa Mirka Viriusa, priredivši ovom velikom umjetniku prvu samostalnu izložbu crteža. Nastojala je u svojem radu objediniti i one dijelove nekih kiparskih opusa koji zadiru i u polje izvornog umjetničkog obrta (namještaj, posuđe, pribor za jelo), te na taj način proširiti naivno stvaralaštvo prema izvornom predmetu koji bi mogao steći status kvalitetnog hrvatskog suvenira. Na toj brazdi priredila je dvije izložbe: Izvorni hrvatski spomenak i Izvorni umjetnički obrt. Bila je suurednica i suatorica pri izradi monografije Eugen Buktenica, gdje je nastojala ovog osobitog predstavnika hrvatske naive predočiti na što izvorniji način, ne samo slikom i tekstovima već i autorovim zapisima. Iste godine priredila je izložbu, povodom stote godišnjice rođenja Krste Hegedušića,Vinjete i inicijali za Annue Baltazara Adama Krčelića i Balade Petrice Kerempuha, umjetnika koji je svojim velikim poticajem svakako bio među inim, i promotor naivnog likovnog fenomenau Hrvatskoj. Godine 2002. ostvarila je dva međunarodna nastupa hrvatskih naivaca, u Ottawi i Mostaru, prvi je bio vezan uz humanitarni rad za djecu stradalu od mina u Domovinskom ratu.I ovim se događajima potvrdilo pravilo velikog interesa za taj oblik likovnog stvaralaštva u inozemstvu. U svojem radu tokom dva desetljeća nastojala je u Galeriji Mirko Virius otvarati vrata i nekim pojavama koje nisu strogo vezane samo za područje naive, već imaju drugačiju samoniklu poetiku, kao što je izložba slika Jakova Bratanića ili na primjer manje poznatog Milana Vukića, autora koji je stvarao cijeli život na zagrebačkom Gornjem gradu ili pak majstora socijalnog crteža Drage Trumbetaša. Također je obuhvatila neke teme vezane za oblikovanje odjeće, Petrine pletilje te prezentaciju muških odjevnih predmeta Lidije Fištrek u Muzejsko-Galerijskom centru u Zagrebu. 2002. godine priredila je izložbu akademske slikarice Sanje Rešček u Muzeju grada Buzeta. Dugogodišnja je članica Udruženja primjenjenih umjetnika Hrvatske, Studijske sekcije gdje je obnašala funkciju predsjednice ove sekcije. Od 2007. godine je zaposlena u Memorijalnoj zbirci “Jozo Kljaković” te se bavi sistematizacijom Zbirke, istraživanjem djela i života ovog velikog umjetnika kojemu je 2009. godine ostvarena izložba sakralnih crteža u povodu 120 - godišnjice rođenja.