Koncert duhovne glazbe "Ave Crux, Spes Unica"

Izvodi: Zagrebački gitaristički kvartet (Tomislav Vasilj, Krunoslav Pehar, Melita Ivković, Mak Grgić)

PROGRAM: Georg Friedrich Händel Suita br. 5 u E-duru, HWV 430 Prélude-Allemande-Courante-Air Jean-Philippe Rameau Gavotte et 6 doubles Johann Sebastian Bach Die Kunst der Fuge, BWV 1080 (izbor) Contrapunctus 1 Contrapunctus 4 Preludij i fuga u g-molu, BWV 578 Preludij i fuga u C-duru, BWV 531 Preludij i fuga u G-duru, BWV 541 Na programu prvog dijela koncerta dvije su skladbe pisane za čembalo: Peta suita u E-duru Georga Friedricha Händela (1685-1759) iz njegova ciklusa osam "Velikih suitâ" objavljenog u Londonu 1720. Tamo se skrasio nakon boravka u Italiji kamo je prispio iz rodne Njemačke. Izvorni naslov tog izdanja - Suites de Pièces pour le Clavecin, Premier Volume - naglašava njihov francuski stil koji karakterizira dominacija čembala kao suprotnost vokalno-violinističkom talijanskom stilu. Barokne suite sastavljene su od stiliziranih plesnih stavaka, no zahvaljujući kompleksnoj strukturi njihova se povezanost s izvornim plesnim predloškom osjeća tek kroz blagu ritmičku potku. One su poziv slušatelju na ponovno otkrivanje dubine, duhovne i religijske dimenzije koja je u svakome vremenu obilježila umjetnost u njezinim najuzvišenijim izražajnim oblicima. U tipičnom nizu stavaka: preludij, allemande, courante, umjesto uobičajenih sarabande i gigue slijedi općepoznata Air s pet varijacija. Za razliku od Händela, svojevrsne skladateljske zvijezde slavljene i u svoje i naše vrijeme, Jean-Philippe Rameau (1683-1764) dugo je bio poznatiji kao teoretičar, zahvaljujući svom traktatu o harmoniji iz 1722, a tek od svoje pedesete godine i kao skladatelj. Njegovo prijateljstvo s Voltaireom rezultira nizom uspješnih opera i titulom kraljevskog skladatelja, dok neprijateljstvo s Rousseauom kulminira u čuvenom glazbenom ratu buffonista i antibuffonista. Gavotte et 6 doubles stavak je kojim završava treća skladateljeva zbirka za čembalo, Nouvelles suites de pièces de clavecin iz 1728. Skladba obiluje ornamentacijom tipičnom za svoje vrijeme i stil, a u njoj do izražaja dolazi Rameauvova stvaralačka minucioznost. Od brojnih glazbenih oblika koje je Johann Sebastian Bach (1685-1750) naslijedio od prethodnika i razvio do savršenstva, osobito mjesto pripada preludiju i fugi. Kolika je snaga i kakav je utjecaj Bachovih preludija i fuga na glazbu općenito, svjedoči činjenica da su ih proučavali, a kasnije se sami okušali u istoj formi, među ostalima i Mozart, Mendelssohn, Brahms, Liszt, Chopin, Britten, Berg, Šostakovič. Većinu orguljaških preludija i fuga Bach je napisao u Arnstadtu (1703-1707) i Weimaru (1708-1717). Od skladbi s programa, smatra se da prve tri (BWV 578, 531 i 541) potječu iz weimarskog, a posljednja (BWV 550) iz predweimarskog razdoblja. Malo je velikih glazbenih djela u povijesti koja svojom genijalno satkanom, kompleksnom i slojevitom strukturom te skrivenom semantikom kroz simboliku brojeva, već stoljećima intrigiraju kao što je to slučaj s Bachovim Umijećem fuge - zbirkom od 24 skladbe: 19 fuga (Bach ih označava latinskim terminom contrapunctus) - od kojih se ovdje izvode prvi i četvrti, 4 kanona, te obrade koralnog napjeva Wenn wir in höchsten Nöten sein. Zbog zadivljujućeg umijeća kojim Bach provodi i varira jednu osnovnu temu, kao i zbog činjenice da nije definirao izvođački sastav djela, ni unosio nikakve oznake osim čistog notnog teksta - pridonijevši tako njenoj univerzalnoj dimenziji - Die Kunst der Fuge smatramo apoteozom umjetnosti gradnje fuge i vrhuncem barokne polifonije.