“Zadnja postaja” – pasionski oratorij za zbor i soliste

“Zadnja postaja” – pasionski oratorij za zbor i soliste
Split, 13. ožujak - 20:00
crkva Gospe od Zdravlja

Dirigent: Ivo Nižić; Glazba i tekst: Ivo Nižić Dramatizacija i režija: Milena Dundov Scenograf: Robert Košta; Majstor svjetla: Ivo Nižić (ml.) Izvode: Crkveni zbor sv. Cecilije župe Preko Mješoviti pjevački zbor Condura Croatica, Zadar Folklorna udruga Luzor – Preko Tekst interpretiraju: Josip Batistić, Martina Pedišić, Jakov Kačan; Solisti: Mateo Marnika, Jelena Rušev Mogilevskij, Marija Buturić Oratorij, kojeg izvodi 75 izvođača, nadahnut je pučkim crkvenim pjevanjem Ugljana, otoka u zadarskom arhipelagu, i teškim životom otočana, koji se u ovoj umjetničkoj interpretaciji povezuju s Kristovom mukom i idejom Spasenja. Autor oratorija je maestro Ivo Nižić koji je ujedno i voditelj zadarskog pjevačkog ansambla koji izvodi glazbu vokalne literature hrvatske i svjetske baštine.

"Drama ovog pasionskog skazanja odvija se na otoku koji pluta morskom pustinjom, stazama tmina, noseći u sebi sudbinu zavičaja, domovine, kozmosa. Naš je otok inače svojom veličinom, obilježjem, brdima i crkvama sličan otoku Patmosu na kojemu je pisana Apokalipsa, knjiga sadašnjosti i vječnosti. Jeka te knjige odzvanja po školjima i morima. Velebni križ dominira prostorom ovog skazanja (umjetnička kreacija Roberta Košte) u kojeg su reljefno utisnute slike sedan crikvic na školju - crikva Gospe od sniga, Sv. Lovrinca, Gospe Luzarice, Sv. Petra, Sv. Fume, Sv. Lovre pod Velin brigun i Vele Gospe. Svaka crikva nosi na Zadnju postaju breme svoje smrti: smrt oca, dva brata, dvije sestre, mučenička smrt redovnika glagoljaša i mladog bogoslova opisana metaforom velebnih stabala otočke baštine, smrt žena lavandiera i smrt Isukrstova u koju su ukopane sve smrti otočke. Svih sedam smrti odjek su bezdana, agonije i potresne žalosti otočana. Ima li druge obale? Preobrazba započinje kad otočani na pučini ugledaju svjetlo – lumin koji izgara pred Tajnom Svetišta i otkriju duhovna prostranstva, biblijske i starinske staze svojih praotaca, i more, svoje more, kozmičko more, Crveno. U trenutku kad se u Noći Prijelaza smrt čovjekova dotakne Kristove smrti, objavi se Otajstvo Božje zaodjenuto u sjaj, obriše suzu stvorenju s obraza i primi ga u novo postojanje. To se u drami dogodi čovjeku, zrnu pšeničnom i mrtvom tijelu leptira na pijesku morske obale. Otok se zatim žurno zaputi iz morske pustinje do mjesta u kojemu je noć najbliža svitanju. I nastupi čas tajanstvenog buđenja moje zemlje, kad sunce u svitanju rasplamsa otočka brda i more postane crveno, svako stvorenje taknuto suncem izgubi svoju mračnost, a rađanje zore po brdima otočkim poprimi božanske obrise. Tad svi otočani, koji se krstiše morem, vodama slanim, zapjevaše hvalospjev: „Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova. Amen! Amen! Aleluja!“ Ivo Nižić

Podijeli: