“Glazba barokne lutnje” - koncert fra Antuna Mrzlečkog

Izvodi: fra Antun Mrzlečki, Varaždin "Prvi puta kada sam u ruci imao baroknu lutnju, znajući kako smo učili, da se smatra najzahtjevnijim žičanim instrumentom, to je bio susret divljenja i poštovanja prema kultiviranoj i eteričnoj ljepoti zvuka otmjene lutnje i majstorskom umijeću izrade..."

Lutnja (kao zbirna imenica za različite vrste lutnja) najotmjenije je trzalačko glazbalo s repertoarom umjetničke glazbe od 15. do 18. stoljeća i sa svojom vlastitom notacijom, "tabulaturom". Nakon 1400. godine lutnja postaje najpopularnije glazbalo renesansne aristokracije i građanstva kao solističko glazbalo, dio instrumentalnog sastava i glazbalo za pratnju pjeva. Prve tiskovine instrumentalne glazbe u povijesti europske glazbe uopće objavljene su 1507. godine za lutnju. Veliko doba lutnje je 16. i 17. stoljeće, pogotovo 16. stoljeće kada se smatrala "kraljicom glazbala", a pjesnici i slikari svjedoče o njenoj sveprisutnosti i žaru kulta koji je uživala. Na bogatim svjetovnim i crkvenim dvorovima diljem Europe s njihovim sociološkim ritualima kultivirao se jedan manje-više hermetičan pristup glazbi i poučavanju pa tako i njenom. Egzemplaran uvid u društveni kontekst i staru slavu lutnje u prvoj polovici 17. stoljeća, primjerice u Francuskoj, daje nam francuski učenjak i redovnik otac Marin Mersenne (1588.–1637.) u svom epohalnom djelu Harmonie universelle (Opća harmonija, Pariz, 1636.) u kojemu pruža ukupan prikaz ondašnje glazbe s točnim opisima i ilustracijama svih tada poznatih glazbala (knjiga druga, Des Instruments), a o lutnji između ostalog kaže: "Lutnja je u Francuskoj cijenjena kao najplemenitije glazbalo zbog nježnosti njenog zvuka, broja i harmonije njenih struna, opsega, ugodbe i težine svirati ju tako savršeno kao gospoda L'Enclos, Gaultier, Blancrocher, Merville, Le Vignon i neki drugi koji sada žive... Preuzela je takvo vodstvo nad žičanim glazbalima ili stoga što su joj pošteni ljudi dali tu prednost, ili zbog njene savršenosti i perfekcije, tako da se jedva mogu zamijetiti druga glazbala..." Svoj posljednji procvat u prvoj polovini 18. stoljeća lutnja je imala u njemačkim zemljama i današnjoj Češkoj, posebno u krugovima plemstva kao glazbalo dvorskih virtuoza, amatera-aristokrata, obrazovanih krugova ljubitelja i kod nekih pripadnika klera. Njezina nekada središnja uloga unutar žičanih glazbala zadržala se u Italiji do danas u terminu liuteria, što znači graditeljstvo violina, a doslovno zapravo graditeljstvo lutnje. Liutaio u Italiji označuje graditelja violina, a doslovno zapravo znači graditelj lutnja (tal. liuto – lutnja). U Francuskoj se nekada graditelje svih glazbala označavalo riječju luthier (fr. luth – lutnja), a danas se graditelje općenito žičanih glazbala naziva luthier, što doslovno znači graditelj lutnja. Najznačajniji lutnjist 18. stoljeća bio je dresdenski dvorski lutnjist i skladatelj za lutnju Silvius Leopold Weiss. Njegova dojmljiva ostavština od oko 600 djela za baroknu lutnju i dvanaestak drugih djela za lutnju i ansambl (sonate i koncerti za lutnju i flautu, gudače ili dvije lutnje) po opsegu i kvaliteti predstavljaju najbogatiju zbirku u povijesti lutnje. Bach i Weiss su se poznavali i zajedno muzicirali tako da se neka Bachova djela za baroknu lutnju pripisuju njihovom poznanstvu. Kao što je Bachov biograf Forkel primijetio, Weissova je glazba stilistički srodna s Bachovom, premda manje kontrapunktski obilježena. "Pusti nek' mi leut svira...", pjevao je dubrovački sastav "Dubrovački trubaduri" i održavao sjećanje na lutnju u starom Dubrovniku, dakako, ne na istoimeni dalmatinski brodić leut. S renesansom je iz Italije k nama stigla i lutnja u neke gradove Istre i Dalmacije, opjevana u našoj renesansnoj književnosti pod nazivom leut. "Leute moj mili, hoću te moliti mojõjzi gospòji malo pozvoniti, jèda ti od mene bolje srjeće budeš čemerno tere nje srdačce dobùdeš", glasi pjesma iz zbornika Nikše Ranjina, koja se pripisuje Džori Držiću. Filozofski pisac Nikola Vitov Gučetić (1549.–1610.) o glazbi u svojem djelu Della stato delle Republiche – O ustroju država (1591.) uz ostalo o odgojno-obrazovnoj ulozi glazbe kaže: "...Za razliku od tih za plemićku djecu manje dostojnih glazbala (odnosi se na puhačka glazbala), smatrat ću violu, lutnju i klavičembalo najčasnijim i najugodnijim, jednako za mlade kao i za stare. A klavičembalo se više preporučuje starima nego mladima za koje su viola i lutnja najprikladnija glazbala za odmor duha." U Splitu je sviranje i pjevanje uz lutnju očito bilo toliko popularno da postoji zabilješka iz konstitucija splitskog nadbiskupa Andrije Corneliusa iz 1535. godine gdje on splitskim svećenicima naređuje da noću "ne pjevaju s leutima i ostalim glazbalima ljubavne pjesme", dok je književnik Marko Marulić (1450.–1524.) prekoravao mlade što noću "...pojeć hode, u leutu zvoneći..." (Anka satira). U to je vrijeme lutnja imala šest pari struna, a oko 1638. godine u Parizu je nastala d-mol ugodba barokne lutnje s jedanaest pari struna. Oko 1719. godine u Njemačkoj su joj pridodana još dva kontrabasovska para. Prvi poznati zapis nekog hrvatskog plesa Pavana sesta Detta la Schiavonetta, (1569.) nalazi se u lutnjističkoj zbirci venecijanskog skladatelja i lutnjista Giulia Cesara Barbette Il primo libro dell'intavolature de liuto pohranjenoj u knjižnici venecijanske Marciane. Istražena ikonografija s 34 likovna prikaza lutnje u nas od 14. do 16. stoljeća, arhivska i književna dokumentacija s deset poimence poznatih lutnjista i jasnoća semantičke strukture osnovnog termina leut upućuje na čvrstu etabliranost lutnje i njezine jezične refleksije kao definirane cjeline na području hrvatske glazbene kulture odgovarajućih razdoblja, od prvog prikaza u Istri 1381., prvog poznatog lutnjista u Dubrovniku 1423. do vjerojatno početka 17. stoljeća, prema muzikologu (†) Božidaru Široli. U Hrvatskoj je lutnja danas rijetko glazbalo. Čak se dugo vremena zamjenjivala s mandolinom kao na slici Rimljanka s lutnjom Vjekoslava Karasa, a koja bi zapravo trebala glasiti Rimljanka s mandolinom. Na zapadu je lutnja uz ostala povijesna glazbala etablirana na specijaliziranim učilištima za ranu glazbu i sceni rane glazbe. U današnjem svijetu buke, otupljenih osjetila, profinjena glazba lutnje oplemenjuje, senzibilizira i predstavlja jedan od kulturoloških modela veće europske identifikacije i povezanosti. Časni brat fra Antun Mrzlečki, pored svojih redovničkih obveza, prevodi franjevačku i muzikološku literaturu i nastupa samostalno. Otvorio je web-stranicu o lutnji: lutnja.net.