|
 Smotra
crkvenog pučkog pjevanja “Puče moj” odraz je nastojanja da se
oživi glazbena baština dalmatinskog podneblja u interpretacijskom
smislu, te da se sačuva od zaborava. Premda je naglasak stavljen na
korizmene napjeve, ova smotra uključuje i napjeve iz ostalih
dijelova liturgijske godine. U njoj sudjeluju pučki pjevači iz
Vranjica, Stobreča, Kamena, Kaštel Kambelovca, Vinišća,
Makarske, Velog Varoša (Split), Mravinaca,
Tugara, Klisa, Runovića, Brela, Kučina,
Slimena,
Solina, Slatina...
Naziv crkveno pučko pjevanje odnosi se na pjevanje puka u crkvi za
vrijeme svete Mise ili drugih liturgijskih slavlja. Pjevanje je
uzvišeniji i svečaniji način slavljenja Boga. «Tko pjeva, dvostruko
moli», rekao je još u 4. stoljeću sv. Augustin. Praksa da svi
nazočni vjernici pjevaju pojedine dijelove Mise, u samim je počecima
Crkve. Sam Isus je s apostolima pjevao na Posljednjoj večeri:
»Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj Gori» (Mk
14,26). Crkveno pučko pjevanje polagano se usavršavalo, već prema
tome kako se razvijao i usavršavao misni obred, tj. način slavljenja
svete Mise i drugih sakramenata kroz povijest sve do danas.
Prastari tradicionalni latinski misni odgovori i poklici puka i
danas su u praksi, osobito u velikim Euharistijskim slavljima i
okupljanjima vjernika. U obnovljenoj Misi poslije Sabora ti su
odgovori samo prevedeni na narodni jezik. Oni i nadalje
predstavljaju najmiliji tipično pučki dio u svetoj Misi,
nenadoknadivu i nezamjenjivu svetu ulogu okupljenih vjernika u
slavljenju Mise i drugim liturgijskim slavljima.
Posebno treba istaknuti jednostavnost kao glavnu karakteristiku
crkvenog pučkog pjevanja: lagan i kratak tekst, napjev, sadržaj,
glazbeni i književni oblik. Misni odgovori i poklici su po sebi
jednostavni i zato pogodni i dragi puku. Oni na jednostavan pučki
način unose u srce vjernika zdravu kršćansku istinu i duhovnost. Kad
su naučeni i kad se pjevaju, živa su propovijed koja potiče na dobar
kršćanski život.
|