TAMA JE POBIJEĐENA

Što je to umjetnost? Što je umjetničko djelo? Odgovor bi mogao glasiti nekako ovako: To je jeka nutrine i to je odgovor nutrine. To je krik ili zov iz našega »podzemlja«, koji traži put kojim bi izišao van jer želi vidjeti svjetlost dana. I umjetnik je taj koji pokušava sve naše krikove, jeke naših nutrina, barem kada je u pitanju umjetničko ostvarenje akademskoga slikara Mladena Ivešića, pozvati da iz onoga »ne biti« postanu, i onoga »nepostojećega« da jesu. I kada se sve to ostvari na umjetnički način, onda umjetnik na ostvareno i dostignuto gleda s osjećajem očinstva ili majčinstva. Svako djelo nastaje kroz vrijeme. To se najbolje vidi, kako ova izložba prikazuje, po nekoliko skica i pokušaja izričaja ideje koja je u umjetniku i koja traži svoj put prema površini, konačnom. Djela imaju svoj tijek začeća, nošenja, porođajnih bolova, odrastanja i divljenja. Poljski pjesnik Adam Mickiewicz napisao je kako »iz kaosa izranja svijet duha«. Umjetnik je uistinu umjetnik jedino onda kada uspijeva u svijet kaosa i iz svijeta kaosa iznjedriti snagu duha koji se nadahnjuje na duhu (ruah) Svevišnjega i Savršenoga, Lijepoga. Umjetnost bi trebali tražiti put prema savršenstvu, kao i prema Savršenome. Slikar Ivešić, danas, u svojim djelima stoji pred nama, kroz svoja umjetnička djela, i kroz njih se želi predstaviti svakome od nas osobno, ali se želi predstaviti i svijetu. On, smirenošću boja svojih slika iz kojih isijava snaga svjetlila, bjeline i smirenost plavetnila u blagim i nezamjetnim prijelazima iz plavoga prema svijetlome, šalje jasnu poruku snage duha koja se krije u sakralnome. A to sveto, to sakralno, sastavni je dio svakoga prolaznika ovoga svijeta koji ide ususret onome uzvišenome, vječnome. U svome pismu umjetnicima iz 1999. papa Ivan Pavao II. je pozvao umjetnike na suradnju umjetnosti i Crkve. On kaže: »Ovo je moj poziv za ponovno otkrivanje dubine, duhovne i religijske dimenzije koja je u svakomu vremenu obilježila umjetnost u njezinim najuzvišenijim izražajnim oblicima. U toj se perspektivi nalazi i moj poziv vama, umjetnici pisane i govorne riječi, kazališni i glazbeni umjetnici, likovni umjetnici i umjetnici najsuvremenijih komunikacijskih tehnologija. Pozivam osobito vas, kršćanski umjetnici: svakoga bih htio prisjetiti da prisni savez između evanđelja i umjetnosti oduvijek, bez obzira na funkcionalne zahtjeve, uključuje poziv na prodiranje kreativnom intuicijom u otajstvo utjelovljenoga Boga i istodobno u otajstvo čovjeka.

Svako je ljudsko biće, na neki način, nepoznanica samomu sebi. Isus Krist ne objavljuje samo Boga, nego ‘potpuno otkriva čovjeka njemu samomu’. U Kristu je Bog pomirio sa sobom svijet. Svi su kršćani pozvani da daju to svjedočanstvo, no na vama je, muškarci i žene koji ste umjetnosti posvetili svoj život, da bogatstvom svoje genijalnosti kažete kako je u Kristu svijet otkupljen, i kako je otkupljen čovjek. U susretu s umjetničkim djelima, čovječanstvo svih vremena – također i današnje – očekuje da bude obasjano na vlastitom putu i u vlastitom životu.« Zacijelo je Mladen svjestan svoga poslanja pod ovim nebom i, rekao bih, kao da je čuo riječi sada već sluge Božjega pape Ivana Pavla II. te sada odgovara na njegov poziv. On ne želi da njegov život »u mračnu rijeku se lije«, nego jednostavno i sam »kuda koraca hoće da baca snopove zlatne svjetlosti«, rekao bih i svetosti. Osnažen snagom odozgor, snagom evanđelja, te inspiriran povijesnošću kao i božanstvom Isusa Nazarećanina, nastaju ova ostvarenja koja su pred vama. Sva su nastala samo s jednim ciljem, jednom željom, a to je da zemaljsko privuče nebeskom. Jednostavno, da se ovo zemno uzdigne prema onom uzvišenome i vječnome, transcendentnom. Radeći tako i družeći se s platnom, Mladen po njemu ne slika na klasičan način, nanoseći ulje ili akrilik, kistom ili špahtlom. On jednostavno grli platno svojim umjetničkim dlanovima. Prstima osjeća toplinu boje i krutost platna, i tako »milujući« te tvari nanosi toplinu boja, te tako iza sebe ostavlja povijesni trag postojanja jer u zajedništvu s Kreatorom, on sukreira i poziva da ljudsko oko gledajući ostane i u trenutku zadivljeno nad misterijem Vječnoga. Možemo primijetiti da je Ivešićev Isus bez lica, ali On nije bezličan, kako to najbolje vidimo iz slike Božić. Dok su nam likovi Marije i Josipa jasni i dok iz njihovih lica vidimo i čuđenje i divljenje, lik Novorođenčeta ne vidimo, ali ga gledamo na čitavoj plohi platna, i više. On je jednostavno svjetlost u čije lice se ne može gledati, ali ga se može osjetiti i vidom i duhom. U ovom postavu djela, Mladen je želio prikazati povijesnoga Isusa iz Nazareta, i to u njegovoj čovječnosti kao i božanstvu. Zaustavimo li se pred prvom slikom koja govori o Božiću, rođenju Bogo-čovjeka, onda uočavamo da stvarni lik Djeteta ne vidimo. On je tu, ali je istodobno u svim porama svemira i kozmosa. Slikar nije htio prikazati fi zičkoga, tjelesnog Isusa u svojoj prvoj slici, možda i s toga razloga što vjeruje da je Isus sveprisutan pa ga stoga ne treba ograničavati. I dok ga u toj slici ne »vidimo«, mi ga jasno doživljavamo, kako na slici Posljednje večeri, isto tako, ako ne i bolje, u onoj koja prikazuje Isusov pad pod križem, kao i na samoj Golgoti između dva razbojnika, gdje se obistinilo proroštvo velikoga Izaije: »Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja« (Iz 53,3). Za umjetnika, neupitna je Isusova nazočnost, bez obzira bila ona običnom oku vidljiva ili ne. To je ono čega je umjetnik i u vlastitom životu svjestan i što vjeruje. Povučemo li paralelu kod Ivešićevih slika, kada je riječ o Isusu prije slave koju je imao kod Oca, prije nego li je svijeta bilo, i poslije muke i smrti na stupu srama, onda ćemo uočiti kako umjetnik prikazuje Isusa u svjetlu koje razgoni svaku tamu, te kod skidanja s križa, kada se činilo da je tama ovladala i da vlada, upravo to mrtvo tijelo pravoga Boga i pravoga čovjeka, u krilu Bezgrješne ponovno poprima blještavilo svjetla. Dva jasna nanosa bijele boje, ruka i noga mrtvoga tijela u krilu Majke, pokazuju snagu čistoga, dobroga, plemenitoga, bezgrešnoga nad svime onime što je suprotnost tome.

Zadnja slika, koja govori o realnosti uskrsnuća, želi nam doviknuti one iste riječi koje čitamo u Matejevu evanđelju: »Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče« (Mt 28,5b-6). »Uskrsnuo je!« Upravo po svome uskrsnuću ponovno je sveprisutan, svenazočan i ostaje tako do konca svijeta. Svjetlo njegova sjaja ostaje u nama po našemu krštenju i njegovoj želji. Umjetnik nas svojim slikama vodi od svjetla rađanja, kroz tminu umiranja, do svjetla uskrsnuća. Od Svjetla ka Svjetlu.

don Ivica Pervan